08.08.2021

08.08.2021 (nedjelja)
Zadnji radni dan je počeo standardno doručkom i putem do Aquatics centra gdje se održava i vaterpolo. Nebitna utakmica za 5 mjesto između Hrvatske i SAD-a. Canon R3 radi super, konačno sam se naviknuo na njega. Pronašao sam način da promijenim custom buttone.
Ovo što pišem u sljedećih par redaka slobodno preskočite osim ako niste zagriženi Canon Power User 🙂 🙂 🙂
AF ON button koji ima i touch senzor za mijenjanje AF polja sam setupirao tako da kad ga stisnem, prebacim u mod jedne spot AF točke, bez Face/Eye recognitiona, bez AF trackinga, AF jedno polje pozicionirano u centru. Kad ga pustim, vraćam se na AF Face/Eye recognition. To je zato što R3 u modu Face Recognitiona uvijek fokusira na glavu, bez obzira tražio ti da fokusira na nešto drugo. Tako kad u frameu imam više ljudi i želim fokusirati na nešto iza njih, ne mogu, kamera odlučuje za sebe i to mi se ne sviđa. Pritiskom na setupirani AF ON button, gasim AF Face recognition i tracking i postavljam samo jedno centralno AF polje koje mi omogućava da fokusiram pored ljudi na nešto u daljini, kao na starom Canon EOS 1DX MkIII, ali samo s jednom centralnom točkom. Mene zadovoljava, dovoljno brzo (samo pritisak na gumb) ali ipak samo workaround. Teško za objasniti ali to mi je bio razlog zašto sam neke slike promašio.
Nakon vaterpola idemo u MPC gdje smo odradili zadnji PCR Saliva test (covid test iz pljuvačke) i u CPS gdje sam opet razgovarao s Japancima o R3. Objasnio sam im već prije u mailu, poslao primjere rafala slika i objasnio im što mi smeta i što sam napravio pre maipiranjem buttona. Shvatili su o čemu je riječ i bili mi zahvalni na opširnom feedbacku koji sam poslao. Pokušali su odmah rješavati moj problem ali bezuspješno. Došli smo skupa do zaključka da eventualno mijenjanje na standardno fokusiranje bez Face recognigitona mora biti dostupno trenutno na mapiranom buttonu, bez prčkanja po meniju, jer ja to trebam kad vidim da mi Face recognition smeta i želim sam fokusirati na nešto. Bili su stvarno zahvalni na feedbacku i zapisali svaki detalj onog što sam objašnjavao.
Još moram ići na zatvaranje igara u 20.00 a tek je 15.00, imam vremena iako su busevi prema Olimpijskom stadionu krenuli već od 14 sati. Svi su otišli u shoppinge, ostao sam sam u MPC-u i oko 16.30 sam se zaputio prema Olimpijskom stadionu. Zatvaranje je jako limitirano s brojem sportaša i samom ceremonijom, našu zastavu nosi Andro Bušlje, kapetan vaterpolista.
Stigao sam na Olimpijski stadion malo iza 17 sati. Naravno, moram 5 puta pokazati kartu jer je zatvaranje High Demand event. Imam kartu za poziciju C, što je točno iznad mjesta gdje sportaši izlaze sa zastavama, gledam ih u leđa, isto ko i na otvaranju. Naravno, odlazim na F poziciju (npr sjever na Dinamu), cca 20 minuta hoda okolo stadiona ali tamo me ne puste jer nemam pravu kartu. Objašnjavam im da nema ni 25% fotografa na otvaranju i da ima puno praznih foto pozicija ali Japanci ko Japanci, ne posustaju. Čekam i kratim vrijeme sa Slovakom Andrejom, mladim fotografom kojeg znam još iz Minska do cca 19.30 kada su shvatili da su foto pozicije prazne. Konačno otvaram laptop, spajam se mrežnim kablom na internet, pripremam dva tijela, 1DX MkIII i 1DX MkII, sa 400mm i 70-200mm, dok 17-40 je u pripremi za široke slike i vatromete. Šaljem slike kako se zatvaranje odvija, vruće, nema zraka, cca 30 stupnjeva, mokar sam do kože. Sva sreća da ne traje dugo i već nakon što je Bušlje sa zastavom izašao i kad su se svi postrojili, pripremam se za odlazak. Ni otići ne možeš jer Japanci inzistiraju da ostanemo na svojim mjestima, ali fingiram da imam avion za 6 sati i da moram otići.
Izvan stadiona sve puno policije, po prvi puta vidim da Japanci prosvjeduju protiv Olimpijskih igara. Sve je zatvoreno, bus do MTM-a pa do hotela ne dolazi u obzir jer ću putovati 2 sata. Hodam do metroa cca 2 kilometra sa svom opremom, 3 stanice vožnje i do 22.30 sam u hotelu. Prvo tuširanje, potom kod Jure na pivu i spavanje oko 1 u noći. Sutra ne radimo ništa, idem se konačno najesti.