01.08.2021

01.08.2021 (nedjelja)
Danas idemo na jedrenje, Enoshima, 70 kilometara udaljena “Opatija” Japana. Taksi za 4 osobe, cca 30.000 yena ili oko 300 dolara. Inače bi put bio od 6 ujutro do 1 u noći, nemaju organizirani prijevoz nego se moramo naručivati i rezervirati kombi. Ovako je lakše. U prijavljivanju eventa preko weba sam upisao da želim i na čamac, obavezna stavka koju znam od prijašnjih Olimpijskih igara. Zadnji čas smo pročitali da moramo biti do 10.15 u Pressu Enoshime pa krećemo u 8 ujutro. Standardni doručak koji mi se više gadi i sjedenje, ovaj puta u taksiju, i spavanje. Nevjerojatno koliko vremena u autobusima i taksijima spavamo. Stigli smo u 9.30, ljudi puše na ulicama, surferi hodaju po gradu goli do pasa, kafići i restorani se otvaraju tek u 10. Našli smo završetak male uličice koja stepenicama vodi do mora i tamo sramežljivo zapalili. U 10.00 smo u pressu, upoznajemo se s Venue Managerom, Susanne koja govori četiri jezika, Engleski i još par Skandinavskih. Prijavili smo se za Photo čamac, Kralja i mene je stavila u čamac broj 7 s još jednim Fincem. Nakon upijanja pravila i pravila odlazimo pogledati gdje se ukrcavamo, gdje je dodjela medalja i čekamo sljedeća 3 sata do 12.45 kada je photo meeting. U Media Loungeu srećemo HRT-ovce i Zrinku Grancarić, prekaljenu jedriličarku, kratko nam pomaže s detaljima, jedemo banane i čokoladice, popili i kavu. Opet pravila i pravila, ukrcaj u brod u 13.30, more jako valovito. Aparate smo zapakirali u raincoatove i pripremljeni smo za špricanje. Slana voda je pogubna za objektive, uđe u sve pore i kad se osuši ostaje sol koja nije nimalo zdrava. Namazali smo se s kremom za sunčanje koju nam je dao Jura, ali svejedno, 3 sata na brodu i na suncu nije zdravo. Slijedi nam muški Laser u kojem nastupa Tonči Stipanović i nakon toga ženski, a to znači da ne možemo s broda i snimati slavlje jer ostajemo na još jednoj utrci, pa tek onda iskrcavanje. A Tonči je osvojio srebro. Vozačica gumenjaka s 225 konja nije baš vična jedrenju, stalno sam joj prigovarao zašto je ispred nas 5 Photo čamaca i mi smo zadnji, najudaljeniji, ko da je namjerno zaostajala i tražila način da budemo što dalje. Imam Canon R3 i 200-400mm sa 1.4 extenderom, radim na 560 milimetara i udaljen sam previše. Ali ok, uspjeli smo puno toga a najbitnije nakon cilja kada sam punim glasom dozivao Tončija. Nakon žena smo se iskrcali, izgubio sam eyecup s Canon R3 aparata. Slijedi proglašenje ali čekamo još sat vremena. Laptopi su nam u press centru jer nitko ne nosi laptop na čamac pa kasnimo sa svim. Točno u 17.00 proglašenje, pa još jedno proglašenje ženske utrke i tek onda idemo slati slike. Gotovi sa slanjem u 19 sati, taksi smo naručili u 20.00. Tražimo kolege novinare koji su našli kafić ili restoran u kojem se može pušiti. I stvarno, mali restoran na otvorenom, ljudi puše, piju (sve osim alkohola), raj na zamlji. Popušio sam 5 cigareta u komadu, najviše do sada i popio nešto slično Pipiju. U taksi smo se nagurali ko sardine ali nije bitno, mokri, znojni ali spavamo cijelih sat i pol do hotela. Čim smo došli do hotela stižemo do Jure i gledamo finale na 100 metara u atletici. Pobijedio Talijan (ok, Amerikanac iz Teksasa) s novim europskim rekordom, 9.80. Trenirao sam atletiku 10 godina tako da je to moj sport, prisjećamo se svih Svjetskih rekorda i Olimpijskih pobjednika od Carla Lewisa. Popio sam dvije pive jer sam dehidrirao i iza 23.00 otišao u sobu. Spavanje iza ponoći dok sve stavim puniti, pripremim za sutra, otuširam se itd…..