30.07.2021

30.07.2021 (petak)
Opet dizanje prije 6 i jurnjava standardnim putevima na veslanje, Damir Martin je u finalu, to se ne propušta. Mogao bi do medalje, mora do medalje. Nakon srebrne medalje u Riu, gdje sam svjedočio da je izgubio za 7 tisućinki, vrijeme je za još jednu. Nevjerojatno je da u utrci na 100 metara u atletici koja traje manje od 10 sekundi, vrijeme mjere u stotinkama sekunde, dok u veslanju na 2000 metara i utrci koja traje 6 minuta, vrijeme mjere u tisućinkama. Trebali su u Riu i Damiru Martinu i Australcu dati zlatne medalje. Naravno da sve ide po planu, već u 8.30 smo na Sea Forest Waterwayu, veslačkoj stazi. Kralj šepa ali svaka mu čast, ne posustaje. Malo smo odspavali u busu pa ne kužimo da smo umorni. Damir Martin nas je razbudio, osvojio broncu, super slike, super slavlje, proglašenje pobjednika i dodjela medalja. Slika ko u priči, R3, 400mm i extender 1.4x rade super. Natrag krećemo u 12.30 i dolazimo na MTM minutu do 13.00, ali bus kreće pre rano i gledamo ga kako odlazi. Ljutimo se na Japance i učimo ih hrvatske psovke ali ne vrijedi. Čekati sat vremena za sljedeći bus do hotela nema smisla. Idemo u MPC gdje je bar sve pod klimom, pit kavu i jest, bar nešto. Prvi puta sam jeo japanske Noodle, hladne, s prženim račićima i soya sosom. Nije loše, bar malo promjene. Ne znamo kad počinje hrvatski finale u parovima na tenisu, treći meč nakon 13 sati, mogu se odužiti a mogu i u sat vremena biti gotovi. Oko 15.30 krećemo prema Teniskom centru i ako ništa, bar smo Đokovića slikali. Naše finale ko bajka, pobijedili su Pavić i Mektić, dogovorio sam sa Venue Managerom da nas puste na teren, ali kako. Snimio sam šarmantnu stariju gospođu koja je i jedna od Venue Managera s Ivom Majoli i obećao joj poslati sliku, odmah je pristala da nas puste na teren. Nije bilo puno fotografa, nas trojica iz Hrvatske, Kralj, Kadić i ja i 6 fotografa agencija u plavim prslucima. Imam Canon EF 200-400mm s Canon R3 i 70-200mm na 1DX MkIII, laptop pored sebe jer nam ne daju torbe nosit, u stvari svoj i Kraljev laptop jer njega boli noga pa ne može nositi :). U međuvremenu sam za Gloriju trebao slikati Kolindu na terenu, ispred znaka “Tokyo 2020” nakon proglašenja. Slao sam s terena, nisam išao u press i čekao da se pojavi više od sat vremena. Nije se pojavila. Tek oko 22.30 smo otišli na taksi i u hotel. Vremena za proslavu nismo imali osim jednu pivu kod Jure, u “Hrvatskoj kući”, punjenje baterija, tuširanje, spavanje. Sutra opet dizanje prije 6.00.