26.07.2021

26.07.2021 (ponedjeljak)
Danas je bio ludi dan. Japanci u četvrtak i petak imali dva praznika, subota i nedjelja su možda manje radni u Japanu ali ponedjeljak….
Prvo mi je bus u 8 kasnio cca 20 minuta, zakasnio sam na sljedeći bus u 9.20 u MTM pa sam čekao do 9.50. Sljedećih pola sata sam u busu prešao punih 500 metara, kolona kamiona i autobusa, svi skreću u jednom smjeru. Već sam htio izaći iz busa i vratiti se u MPC koji mi je bio u blizini ali vozač me nije pustio. Naučio je par hrvatskih riječi koje ovdje ne smijem izgovoriti. Na Tokyo Metropolitan Gymnasium sam stigao u 11.15 što je 3 sata i 15 minuta vožnje, točno na četvrti set Pucara, stolni tenis. Jedva sam poslikao ali sve je ok. Nisam ni razmišljao slati slike nego sam odmah krenuo natrag, obrađivao slike i slao iz busa (da u busevima ima WiFi), već u 11.30 na bus natrag u MTM i odmah iz MTM-a prema Kokugikan arenu na boks. Stigao sam na vrijeme, boksa Nikolina Ćaćić. Foto pozicije u dvorani na tribinama mali boksovi u kojima moraš skinuti tenisice, slikam s 400mm sve ok. Canon R3 radi super za boks, samo lokiraš na facu i fotoaparat prati. Tu i tamo se izgubi ali sve je stvar navike. Lakše nego mijenjati autofokus polje 300 puta lijevo desno u toku meča. I to snimanje sam obradio i slao iz busa, poslao slike kolegi koji je bio na Kajaku, obradio i poslao njegove, aplicirao za natjecanja za sutra i stigao u Makuhari Messe Hall A gdje je taekwondo oko 16.40 sati. Taman kraj jutarnjeg dijela, Matea Jelić ušla u finale, Toni Kanaet u repasage za broncu. Borbe tek u 19.15 i 21.30. Imam vremena za malo se odmoriti, popit kavu, ispunio sam i željena natjecanja za preksutra jer za to treba bar pol sata, pronaći gdje i kada se naši natječu i prokliktati i rezervirati na web stranici. Nema ulaska na borilište ako nisi rezervirao i najavio dolazak. Nemam gdje jesti, ovo je već treći dan da sam bez normalnog obroka osim doručka. Naravno, kava i čokoladice za utažiti glad. Bojan s HRT-a me odveo izvan kruga borilišta gdje je moguće pušiti ali nelegalno, na cesti.
Venue manager nas je pozvala na photo meeting u 18.30, izabrali smo mjesta na strani gdje će biti naši treneri i čekali. Objektiv od 400mm je pre velik a 70-200mm je pre kratko, svi imaju 200-400mm što bi bilo idealno. Čak sam ispitivao Venue managera da li smijemo biti više iza, klečati ili sjediti na podu ali ne. Odlučio sam na 400mm ali to je toliko krupno da je rizično. Sve je ispalo ok. Kanaet prošao repasage, bori se na broncu.
Slavlje Kanaeta savršeno, sve kako spada, emocije, zastava… isto i s Mateom Jelić koja je osvojila zlato u meču u 21.15. Ludilo od borbe, u zadnjih 15 sekundi nadoknadila 10 bodova zaostatka u zadnje 3 minute udarac nogom u glavu koji je donio zadnja 3 boda za pobjedu 25-22. Šaljem odmah nakon borbi, trčimo na mjesto za proglašenje, ja s tri tijela i 3 objektiva, laptop, šaljem iz gužve dok čekamo proglašenje. Prvo žene, zato za Mateu Jelić, šaljem s poda jer je laptop pored mene, nakon toga muškarci, bronca za Kanaeta, završavamo oko 23.30, već su pogasili svijetla u dvorani.
Izlazimo iz dvorane, vani pada kiša, puše vjetar, bus tek 3 min do ponoći. Hodamo po kiši i tražimo taksi ali nigdje žive duše na cesti. Dočekali smo ponoć i ukrcali se na bus za MTM. Tamo smo stigli oko 0.50 (24.50 kako bi Japanci rekli), ali bus za naš hotel tek u 1.20 (opet po japanskom 25.20 sati). Čekamo na kiši i vjetru, pokisli ko miševi, čuvamo opremu, omotali aparate i objektive u raincoatove. U busu radi klima, hladno ali izdržali smo do hotela u koji smo stigli u 2.00. Tuširanje, punjenje baterija, sušenje svega i spavanje oko 3.00. Sutra ujutro ne idemo na taekwondo, bit će ga u nastavku dana, spavamo do 9 sati.