29.07.2021

29.07.2021 (četvrtak)
Dizanje u 5.45 i u 6.00 doručak, samo Kralj i ja, ostali spavaju i ako idu, mogu doći kasnije na dodjele medalja.
Sve po planu, jutro je, dizanje, doručak, u 8 smo na MTM-u i bus u prema Sea Forest Waterway, sigurni smo u zlato braće Sinković. Odmah sam razgovarao sa Venue managerom oko ceremonije dodjele medalja i tražio da nas pusti na dodjelu među agencije, među “blue vest” povlaštene fotografe. U razgovoru sam shvatio da je Brazilac i malo porazgovarao s njim uz lagani “Bom dia” što na Portugalskom/Brazilskom znači dobar dan. Odmah se nasmiješio, pitao da li smo bili u Riu….. svi putevi otvoreni, imali smo dobro mjesto na dodjeli. Veslanje je lagano za snimati, nisko u ciljnoj ravnini, samo gađam braću Sinković i u pozadini olimpijske krugove ili natpis “Tokyo 2020”. Malo slavlja i odmah šaljem par slika iako je ceremonija 10 minuta nakon završetka utrke, a treba i prohodati (dotrčati) do mjesta za dodjelu medalja. Slavlje je super, slike super, odmah slanje iz Venue centra. Popio sam litru i pol vode. Nakon Sinkovića, Damir Martin u polufinalu. Ušao je u finale, poslali i te slike i na bus za MTM. Spavamo u busu i ne kužimo kako je tako kratko trajalo, samo pola sata. Iz MTM-a prema MPC-u, moram vratiti Canon EOS R3. Tužan dan ali sve je ok. Dogovaram s g. Suzukijem da me dočeka tamo jer želi feedback. Sva sreća da sam pisao zabilješke i da sam mu već mail poslao. Zovu me otraga u sobu, tamo 5-6 Japanaca, svi slušaju moje dojmove. Teško nešto pričati o savršenom fotoaparatu, teško naći zamjerke a glupo je reći da je sve super. Iz petnih žila se trudim opisati probleme s vaterpolom, probleme kad snimam sport s više ljudi, kad nemam potpunu kontrolu. Jedan od Japanaca pozorno sluša, pita me da li smije iskopirati moje postavke aparata. Ja sav ponosan jer sam puno toga mijenjao, postavio svoje menije itd. Shvaćaju da sam “Power user” i pitaju me da li sam već bio na Olimpijskim….. Odgovaram, pete ljetne Olimpijske igre, devete Paraolimpijske, sve od Atene 2004 do Tokija osim zimskih Torino (vjerojatno jer je bilo najbliže). Sve su zapisivali, snimali, čak su i molili zajedničku fotografiju. Inzistirali su da nastavim koristiti R3 do kraja Olimpijskih i da žele još feedbacka. Ja još ne kužim i govorim da ne želim biti sebičan i da ako neko drugi treba preuzeti fotoaparat da sve razumijem, ali… odlučili su da mi ga daju do kraja OI. Ponosan nakon pola sata izlazim iz CPS-a (Canon Professional Service) s R3. Na kraju sam shvatio da su određenim fotografima davali R3 na tri do sedam dana.
Kralj me čeka, prijavljujemo još događaja koje ćemo pratiti u sljedećih par dana i žurimo na tenis. Bilo je oko 13.00 kad smo krenuli, stigli 10 min prije početka prvog meča u 14.00, Čilić i Dodig protiv Novozelanđana u polufinalu parova tenisa. Po prvi puta ne na malom terenu nego na pravom velikom terenu br. 2 koji ima tribine. Mogao sam konačno snimati odozgora da se vide olimpijski krugovi na tlu i natpis Tokyo 2020. Sve je prošlo ok, najviše sam fokusiran na slavlje, reakcije, emocije. Gotovo sam siguran na prolaze, što je na kraju ispalo točno.
Kralj u hodanju po tribinama je krivo stao, kaže da je skoro povraćao od bolova. Šepa cijeli meč ali on je ipak “Kralj”, da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Šaljemo fotke iz malog parka s klupica jer nema smisla hodati do press centra, slijedi drugi polufinalni meč Pavić-Mektić protiv Amerikanaca. Naišli smo na ljude ih HOO-a i odmah sam pitao gdje im je doktor, da je Kralj krivo stao, iščašio zglob ida mu probaju pomoći s ledom i nekim zavojem. Doktor (ne sjećam se imena) je otišao po led i zamotao mu nogu, pregledao ga. Svaka mu čast. Pavić i Mektić su također pobijedili, slike super, Kralj cijeli meč ostavlja tragove za sobom, vlažne tragove topljenja leda 🙂
U publici su i Čilić i Dodig, nagovaram ih da nakon slavlja odu na teren i da se slikaju svih četvero, možda zaigraju finale odmah. To je prvi puta u više od 100 godina u Olimpijskoj povijesti da finale parova igraju iz iste zemlje. Ponosni smo, šaljemo slike i na taksi doma. Prije odlaska sam još otišao potražiti Venue managera da pitam za sutrašnje finale, da se predstavim i da smo Hrvati, pa molim za povlašteno odnošenje prema nama i bolje foto pozicije. Dvije žene koje su Photo manageri (Engleskinje) su se nasmijale i rekle da nećemo imati problema. Vjerojatno će biti gužva ali pazit će da imamo privilegije. Sve je to bitno jer “blue vest” agencije imaju sve privilegije, ostali po snaženju. Dovoljno velikih događaja imam na leđima da znam kad treba urgirati.
Već urgiram za najveći problem, a to je da dobijem “blue vest” za atletiku kad bude nastupala Sandra Perković. U ovoj situaciji to je nemoguća misija, ali znam zamjenicu Photo managera Raquel iz Španjolske, Grka Angelosa koji također radi na atletici i oboje sam već kontaktirao. Na atletici će nekolicina fotografa biti na travi i slikati s povlaštenih pozicija, ostalih (cca 100-200) će raditi iz rovova ili s tribina. Ja se želim ugurati na travu.
Taksijem smo stigli do hotela, Kralj teško hoda, boli ga zglob. Pitanje je hoće li sutra moći ići raditi ali ako ne bude, sve mu šaljem, nema nikakvih problema.
Šalinović i ja smo otišli kupiti pive u obližnji “7eleven” da hladnom pivom izliječimo bolesni zglob, nadam se da je vrijedilo. Unatoč epidemiološkim zabranama skupilo nas se petero kod Kralja i malo mu popravili dan. Svaka mu čast, s bolovima u nozi je odradio dva teniska meča. Kao što sam rekao, da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.